O pen Block Closed Void is located in the strict center of Zagreb and incorporates the location of one of the city’s oldest school parks and the adjacent hotel. The project connects the two by creating a large scale pedestrian walkway which spreads through multiple levels. The main idea was to enhance the existing purpose of the location. The area whit the school park and sports grounds is transformed to a large scale urban and educational park with multiple sports, recreation and lecture halls, while a large number of new commercial, office and housing spaces are added to the hotel site. In this way, both of the locations keep their original purpose and the memory of the location is preserved while the value (both cultural and commercial) is increased. The “walkway” connects the two parts of the project while also giving the city a new perspective. By lifting the walkway to a higher level new views are added a connection, which was impossible before, is formed.
Introductory Essay (in Croatian)
Prostor zagrebačkih blokova načelno se sastoji od homogene cjeline perimetra bloka te njegove unutrašnjosti koja je u većini slučajeva zatvorena pogledu javnosti te otvorena isključivo stanarima ili eventualnim slučajnim korisnicima njegovih prizemnih sadržaja. Promatrajući malo pažljivije počinjemo uočavati mjestimične “greške” u perimetru bloka poput Crkve sv. Blaža ili njoj dijagonalnog usječenog trga, dječje bolnice u Klaićevoj ulici, zgrade Pravnog fakulteta, škole u Varšavskoj ulici i dr. Te “greške” razbijaju strogu i zatvorenu fasadu bloka te mjestimično omogućavaju makar vizualni prodor u skrivenu unutrašnjost. “Razbijači” blokova redom su djela kapitalnih arhitekata poput Kovačića, Fischera, Turine, Vitića i drugih te predstavljaju akcente u prostornoj uniformnosti i homogenosti jednoličnih fasada zagrebačkih blokova, svojevrsne “izloške na stalku”, “monumente u neutralnoj strukturi”.
Promatrajući dalje njihov odnos s “homogenim” ostatkom bloka primjećujemo i specifičnu dualnost u njihovim razlikama. Iako ti prostorni akcenti stvaraju heterogeni doživljaj te omogućavaju neupitno raspoznavanje određenog gradskog bloka od bilo kojeg drugog oni su sami u sebi, po svojoj namjeni, za razliku od ostatka bloka najčešće potpuno homogeni. Njihova namjena je gotovo uvijek singularna dok u ostatku “jednoličnih” fasada bloka nailazimo na niz potpuno različitih javnih, trgovački i drugih namjena u prizemljima sa stanovanjem ili poslovnim prostorima na višim etažama. Međuodnosi elemenata bloka stoga su veoma kompleksni i kontradiktnorni dok su ujedno čisti i intuitivno shvatljivi.
Osim zatvorenih stambenih blokova u donjogradskoj strukturi nailazimo i na otvorene javne gradske prostore (konkretno se najčešće radi o prostoru “Zelene potkove”) gdje se već spomenuti “monumenti” ovoga puta nalaze u drugačijoj homogenoj strukturi, na drugačijem “stalku”. U ovom slučaju oni su smješteni u brižno uređene javne zelene prostore sa savršeno pokošenim livadama i geometrijski uređenim nasadima cvijeća. Namjena “monumenta” je i u ovom slučaju jednistvena (kazalište, arhiv,…) dok se heterogenst podloge može interpretirati kao heterogenost kretanja, zbivanja i susretanja na javnom prostoru koji okružuje zgrade.
Na kraju dolazimo do zadanog područja, donjogradskih blokova koji se nalaze u prostoru kojeg omeđuju Jukićeva, Savska, Hochmanova i Klaićeva ulica, prostora kojeg bi se usudila nazvati prostorom zbijenih “monumenata” i neartikuliranih podloga. Na prvi pogled prostor se doima kao da se uklapa u već navedenu logiku prostora donjogradskih blokova: prometnice se nastavljaju, polja unutar prometnica jednakih su veličina kao i kod ostatka obližnjih blokova, prostor je kao takav prepoznatljiv te se ne može zamijeniti s bilo kojim drugim prostorom grada, ali u ovom slučaju nešto je bitno drugačije. Detaljnijim promatranjem odnosa tog prostora s ostatkom grada moglo bi se doći zaključka da se u ovom dijelu nalaze sve “velike građevine” i “veliki otvoreni javni sadržaji” za koje, nakon već započete formacije blokovske strukture, nije više nigdje drugdje bilo mjesta već na nezgodnom trokutastom polju pored pruge koje je prije njihove izgradnje većinom bilo zauzeto od strane vojske. Područje se sastoji od akcenta na akcentu bez mogućnosti očitavanja ikakve neutralne podloge.
U ovom području ima svega osim zajedničkog jezika i šire prostorne ideje, ali prostor se svejedno ne doživljava kao šokantan ili pretjerano turbulentan već se uzima zdravo za gotovo takav kakav jest. Ali ako se pokušamo izmaknuti iz stanja naviknutog promatrača te pokušamo prostor promotriti “novim” očima upitat ćemo se gdje je ovdje nestao blok? Nekakve naznake “tipičnog” bloka možemo primjetiti na južnom i zapadnom dijelu Jukićeve ulice uz željezničku prugu te možemo primjetiti “začetak” tradicionalnog bloka na uglu Pierottijeve i Kršnjavoga, ali izuzev tih minimalnih prostora nailazimo isključivo na iznimke. Na području bloka nalazi se, načelno, po jedna velika zgrada, većinom obrazovne namjene. Stanovanje je u tragovima, a ono koje se pojavljuje nalazi se u prostornim oblicima koje nalazimo rijetko gdje u gradu.
Iako možda na prvi pogled ne izgleda kao tipični donjogradski blok, ovaj prostor se i dalje čita na taj način. Iako su perimetri bloka otvoreni i razbijeni, prolaznik i dalje nema potrebu zalaziti u njegovu unutrašnjost. Zašto?
Možda zato što, u prostoru, kao da se dogodila svojevrsna inverzija gradskog bloka, ali na relativno negativan način. Perimetralna izgradnja bloka preselila se u njegovu unutrašnjost dok se nepristupačna neizgrađena unutrašnjost preselila na perimetar bloka u obliku zelenih površina koje su načelno ogradama (što biljnim što metalnim) ograđene od prolaznika. Možda se samim tim ograđivanjem “javnih prostora” postigao tj održao efekt doživljavanja prostora kao jedinstvenog bloka te samim time je zadržana i intuicija prolaznika da ga doživljava kao nepristupačnu, zatvorenu cjelinu. Možda tu igra i psihološki efekt straha individue da će biti viđena kako zalazi na ograđen teritorij na kojem možda ne bi smjela boraviti s time da u ovom slučaju može biti viđena od svakog slučajnog prolaznika, a ne samo od stanara bloka koji su u datom trenutku slučajno bili okrenuti prema dvorišnoj strani i vidjeli zbunjenog šetaća kako promatra prostor svoga grada koji mu je svakodnevno nadohvat ruke, ali jednostavno u njega nikada prije nije kročio.
Inverzijom prostora dogodila se još jedna stvar. Događaji koji su se inače odvijali u unutrašnjosti bloka sada su vidljivi izvana. Otvorene su nam vizure stvari koje inače u gradskom centru baš i ne viđamo poput sušenja rublja, uzgajanja biljaka te uređivanja privatnih i polujavnih vrtova i sl. Privatne stvari u ovom području grada postaju javne dok se javni prostori povlače s perimetra ulice i se zatvaraju se ogradama te time postaju privatniji, zatvoreniji i psihološki nedostupniji. Za razliku od standardnog donjogradskog bloka koji vizualno brani moguće pješake rute, u ovom prostoru vidljivi pješački smjerovi fizički se brane, u nekim slučajevima potpuno nelogičnim i neopravdanim prostornim zaprekama.
Kao posljednju karakteristiku ove analize htjela bi napomenuti i izuzetnu heterogenost izgradnje na ovom području. Naime, građevine koje nastaju na ovom prostoru imaju vremena nastajanja koja se protežu kroz čitavo stoljeće što je izuzetno vidljivo u njihovom vizualnom karakteru. Za razliku od ostatka blokova u kojima dominira standardna stambena zgrada kraja 19. i početka 20. stoljeća (koja, nažalost, u većini slučajeva izgleda kao da nije taknuta od kada je izgrađena) u ovom prostoru ne možemo odrediti niti jedan dominantni tip, oblik, likovni izraz ili vizualnu formu. Ovdje nema neizrečenog jedinstvenog formalnog kanona, što u daljnjoj razradi može biti i velika prednost i velika mana. Ovaj prostor kao da namjerno prkosi redu u svom neposrednom okruženju dok istovremeno ne odaje dojam nekontroliranog nereda. Možda iz tih razloga on predstavlja veoma interesantan zadatak za daljnju analizu i pokušaj urbanog editiranja. Pitanje jedino ostaje da li se prepoustiti datostima ovakvog prostora koji naizgled dozvoljava mnogo toga te svojim djelovanjem dodatno naglasiti heterogenost prostora i njegovo odskakanje od tradicionalne urbane matrice donjogradskog bloka ili je u ovom slučaju zadaća arhitekta pokušati objediniti ovaj “urbani ćušpajz” u cjelinu u koja se čita kao takva te u kojoj postoji nekakav zajednički jezik, ma kolkiko tih on bio. Naravno, drugi način moguć je jedino ako osoba smatra da zajednički jezik u zadanom prostoru već ne postoji u kom slučaju se isti možda treba samo jače izraziti kako bi se postigla cjelovitost.
Prostor je naizgled veoma jednostavan, ali detaljnijim promatranjem sve više uviđam njegovu kompleksnost. Jasan stav oko toga na koji način pristupiti ovom prostoru još nisam formirala. Jedna svar je jedino jasna: kakva god prostorna intervencija bila treba uzeti u obzir da će se ona veoma osjetiti u sveukupnoj slici grada s obzirom na to da za razliku od ostatka “zatvorenih” blokova gdje se intervenira u većinom nevidljivoj unutrašnjosti ovdje su intervencije u potpunosti vidljive i čitke.